I tako sam počeo učiti o slikarstvu i procesu. Otkrio sam toliko aktivnosti da su mi uskoro lampice pregorile. Dati ću ovdje nekoliko početnih premisa koje sam morao adoptirati kako bih uopće konačno počeo slikati, a koje su mi otkrili autori koje sam počeo pratiti.

1. Svi pričaju o talentu, a on ne postoji. Naime, što ranije shvatite ovu činjenicu ugodnije ćete raditi na svojem slikarstvu. Neopterećeno. Jer, ako prihvatimo postojanje talenta, onda talentirana osoba ne treba ništa učiti o slikarstvu. Van Gogh samo tako. Slikaj, udaraj. Ili, ako talent postoji, a vi ga nemate (tako vam kažu dobronamjernici), onda je slikanje za vas zabranjeno, misija nemoguće, ostavite se kista i uzgajajte kalifornijske gliste.

A to je naravno krivo. Slikanje se uči kao što se uči vožnja bicikla, okopavanje vrta ili ubacivanje lopte u koš. E, sada tu možete sresti neke probleme ako čitate umjetničku literaturu, jer ima autora kao što je Carlson koji će vam reći da se slikanje ne može naučiti. A čovjek je desetljećima bio likovni pedagog!

Zato je ovu dilemu najbolje odmah razriješiti. U biti Carlson tvrdi da se može naučiti tehnički, rekao bih zanatski dio, ali da vas nitko neće naučiti kako biti dobar slikar. Slikanje je umjetnost. Vi svakako trebate naučiti kompoziciju, dizajn, simplifikaciju, teoriju boja, ali čak da savršeno svime time ovladate, nema jamstava da ste dobar slikar. I nema tog fantomskog talenta koji će nadograditi vaše tehničke temelje, već tu nadogradnju daje vaša ličnost, vaše poimanje svijeta, vaše oko, vaša ljudskost. No, o tome što to jest raspravlja se već stoljećima.

2. Biti samouki slikar jednako je valjano kao tzv. akademski slikar. To ću možda više elaborirati kroz blog. Ali bit je ova: i nositelje diploma umjetničkih akademija likovni pedagozi mogu naučiti zanatu, ali ne i da budu dobri slikari, kipari itd. Kad bi diplome jamčile kvalitetu umjetnosti, onda bi onaj tko bi završio više tih škola do najviše razine bio zajamčeni slikarski genije. Srećom, to tako ne funkcionira.

Dakle, akademski slikar ima diplomu (potvrdu) da je naučio zanat tako što je pohađao školu i proveo određeno vrijeme radeći razne vježbe, radionice, projekte itd. To sve svako tko to želi može napraviti i bez odlaska u ustanovu koja to organizira. Na kraju (a kraja nema) neće imati papir koji govori, ali o umjetniku trebaju govoriti njegova djela, a ne uramljene diplome.

Umjesto ovoga “akademski ili samouki” bitnije je da ste umjetnik.

3. Mastery nema kraja, to je proces. Ovdje tu englesku riječ treba shvatiti kao majstorstvo. Dakle, čovjek završi škole i sada je majstor-slikar. To jednako tako ne funkcionira, jer u slikarstvu nema nekog konačnog volumena znanja, nakon savladavanja kojega dobivate nekakav atest. Naprotiv, na titulu majstora mogu pretendirati oni koji znaju da im podosta toga nedostaje, pa su spremni nastaviti proces učenja unedogled. Završnog stanja – nema.

Iz tih sam razloga jako skeptičan prema umjetnicima koji se kite naslovima i diplomama, ja radije gledam njihova djela.

4. Motiv nema veze. Ima ljudi koji slikaju mrtve prirode, cvijeće, portrete, životinje, pejsaže, simboliku, aktove, apstrakcije, povijesne prizore, ljudi slikaju svašta. Što god oni slikali, slikanje je proces. I koliko i kako slikar radi na svome procesu, to je jedino važno.

Ja sam odabrao pejsažno slikarstvo, ali to ne znači da se možda ubuduće neću zainteresirati za portretiranje ili mrtve prirode. Kažu da je ponekad dobro mijenjati interese, ići u drugačije motive i čak tehnike. Slikar napreduje samo kada bira teže izazove.

Baš me nedavno oduševio američki pejsažist Mark Boedges koji kaže kako uvijek i rado bira teške stvari za slikanje, izazovne, jer samo tako osjeća da napreduje. To je to.

5. Sebičnost slikarstva. “Ne laje pas radi sela već radi sebe” – stara je izreka, a i bog je sebi prvo bradu stvorio. Tako da se već na početku mora shvatiti da slikanje ima ljekovita svojstva za samoga slikara, to mu je osnovna namjena i cilj. A ako nekome tako stvoren umjetnički materijal ostvari slične efekte, super. Ako se povrh toga još i proda, supersuper. Ali, to nije cilj niti svrha.

U biti, mene osobno uopće ne zanima što drugi misle o mome slikanju ili o meni kao osobi. Živim život za sebe ne za nikoga drugoga. No drago mi je ako se nekom nešto svidi. Ali, nije ni cilj ni svrha. Ja sam zauzet stvaranjem svoga procesa.

6. Čekanje “inspiracije” je smrtonosna pogreška. Inače, taj pojam “inspiracija” je teška bedastoća. Kao, umjetniku dolaze nekakve “muze”, pa ga eto “nadahnjuju”, pa eto on ostvaruje “remek djela”. Sve što trebate za slikanje je već u vama. Slikanje je težak posao. Treba prionut, a “inspiraciju” ostavite lezilebovićima koji misle da likovna djela dolaze iz nekakve ezoterije.

Valjda je po njima taj čuveni Vincent Van Gogh bio samo nečije sredstvo da ostvari nekakve božanske namjere. Najteže je shvatiti da je taj i takav Van Gogh ustvari teško i naporno radio i učio da bi razvio svoj stil i svoje poimanje umjetnosti, te da je to njegova zasluga, a ne djelo nekakvih ezoteričnih bića i koječega.

Umjetnost je personalna i nemojte si dozvoliti da vam ju drugi de-personaliziraju svojim gluparijama. I prionite raditi, svakoga dana.

Eto, to su moje početne premise na temelju kojih radim danas, ako se sjetim još koje svakako ću ju dodati.