Slikanje je jedan od oblika ljudske kreativnosti.

Ovdje dajem naglasak na riječ “ljudske”, jer u vremenima lažno nazvane umjetne inteligencije, mnogi bi pomislili da te digitalne tvorevine također posjeduju kretivnost. Naravno, ne posjeduju, niti će uskoro.

No baš zbog AI-ja stvarati trebaju ljudi. Svi. I oni koji nikada nisu, ako takvih ima. To je najbolji biološki odgovor na sve gluposti koje se danas događaju u svijetu. U biti, to je dužnost.

Samo slikarstvo nudi ogroman teren istraživanja, toliko mogućnosti da je to nevjerojatno. Recimo, mene zanima onaj dodir reprezentativnog slikarstva i apstrakcije. Zanima me i ono što bih nazvao iskustvenim realizmom, iako ta stvarčica dolazi iz sfere psihologije, a ne iz povijesti umjetnosti. Uvijek me zanimalo kako dati jedan prizor na način koji odgovara na pitanje: kako je to biti tamo?

Ili, zahvatimo to sa druge strane: može se slikati bez ikakva učenja slikanja, a može se duboko proučiti postupke, tehnike, vještine. No, mene zanima treći nivo: intuicija u slikarstvu. Tu je bitno shvatiti sljedeće: da bismo došli na taj treći nivo, moramo proći prva dva, nema prečaca. I znati da se drugi nivo nikad ne završava, jer nema apsolutnih majstora slikanja, čovjek se uči dok je živ.

Ali, odmah ta tehnička stečena znanja nadograđivati intuicijom, tragati za tim iskustvenim realizmom, to je točno ono što sam si dao u zadatak. Slikanje ima duboku meditativnu komponentu. A koristeći upravo to, poniremo u sebe, susrećemo se i onda smo u mogućnosti izvaditi tog sebe koji će znati objasniti kako je to biti tamo dajući odgovor kroz prizmu samoga sebe. Zato je možda dobro reći, okej, to je sve subjektivno, pa je taj realizam ustvari subjektivizam. Ali, kako je moj, meni osobno je realizam.

Dobro došli u moju stvarnost.

Mladen Postružnik