Slikarski proces 4 – Kompozicija: dizajn
Kako si re-dizajnirati ono što gledate, vaš motiv, predmet interesa, subjekt, odabranu sliku – uglavnom, ono što želite naslikati?
Primarno pravilo u ovoj fazi slikarskog procesa jest pojednostavljivanje ili simplifikacija.
Primjer. Na vašoj slici želite naslikati drvo. To nećete učiniti slikajući svaki list i svaki utor na kori toga drveta. Kad slikate šumu, nećete naslikati svako drvo. To proizlazi iz temeljnoga shvaćanja u slikarstvu: uopće ne slikate ni drvo ni šumu. Vi slikate ILUZIJU drveta ili šume.
Još je zanimljivije kad su u pitanju detalji. Vi ih jednostavno ne možete sve naslikati (zato ustvari slikamo teksture, ali to je jedna druga tema), pa ih eventualno naznačujete, birajući koje ćete uključiti a koje izostaviti.
U biti, u trenutku kada kao slikar prebacujete trodimenzionalni svijet na dvodimenzionalnu površinu (platno, papir, bilo koju podlogu na kojoj slikate), vi morate počiniti iluziju. Uvjerljivost vaše iluzije jest uspjeh vaše slike.
Dakle, drugim riječima, slikarstvo je svjesna prevara gledatelja. Grubo zvuči, ali to je to.
Nadalje, vi možete ići za time da vašu prevaru, iluziju, organizirate na temelju opažanja oka, a možete, kako je to radio prvi Cezanne, to dignuti na razinu mozga. No, ovo je jedna digresija koja se tiče moderne umjetnosti, odnosa intelekta i osjetila, a koja je temelj posljednjih 120-150 godina raznolikih umjetničkih kretanja u slikarstvu. Zato ostavimo to za časak.
U prvoj ste fazi kompozicije zapazili kako pada svjetlo, što je na slici i kakva je perspektiva, gdje je horizont i što bi moglo biti centar interesa (neki kontrast, neki detalj, rub, linija). Sada se ide korak dalje: sad zapažamo mase tonalne vrijednosti (u prvoj ste fazi mogli ići notanskom studijom koja bi vam već razlučila crna i bijela područja prizora) i njihove međuodnose, kao i njihove tonalne vrijednosti.
Primjer. Na livadi su jedno vrlo veliko drvo na desnoj strani, tri na lijevoj, ali sveukupno jednake mase i možda malo udaljena od točke gledanja. U sredini je grm. Radi uravnoteženja kompozicije, vi ćete veće drvo napraviti još malo većim od one grupe drveća, uspostavivši tako taj kontrast mase, a grm ćete jednostavno eliminirati sa slike jer se ne uklapa u kompoziciju.
Dakle, vi odlučujete što će se nalaziti na slici. Vi ne morate “govoriti istinu” o samome prizoru, vi ne kopirate nego kreirate umjetničku iluziju, vi dizajnirate svoju sliku. Jednako tako je ako slikate sa fotografije – uzimate ono što vas zanima, ostalo se apstrahira, pojednostavljuje. I to je dizajn.
Pojednostavljivanje se odvija na više razina:
– pojednostavljivanje broja i rasporeda masa vrijednosti, oblika,
– pojednostavljivanje tonalnih vrijednosti unutar svake mase (recimo, na drvetu im svakako jako puno sjena i svijetlih dijelova raznih intenziteta, a vi ćete trodimenzionalnst dati sa 3 ili 4 tonalne vrijednosti,
– pojednostavljivanje detalja koji će se vidjeti,
– pojednostavljivanje samih boja i shema boja koje ćete koristiti.
Edgar Alwin Payne: Continental Divide (photo is in the Public domain) – Predivan primjer Payneovskog pojednostavljivanja, ali i podjele slike na tonalne mase. Uz to, slika se može koristiti kao dokaz da je apstrakcija proizašla iz pejsaža.
Kako biste sve jasno definirali, sada ide treća studija, slikarska studija. To je obično minijatura na papiru urađena u 4-5 tonalnih vrijednosti, ali može se uraditi i u bojama, ili se mogu uraditi obje verzje. Slikari kad slikaju plein air (na otvorenome), obično rade tu malu studiju kako bi uhvatili trenutak u promjeni dnevnoga svjetla koji ih zanima, a onda sa te studije rade konačni rad u svome ateljeu. Ako pak radite fotografiju, odlično je kad vam ova studija posluži kao prekid između fotografije i konačnoga rada, kao međukorak kojim konačno eliminirate fotografiju.
Ono što je često puta nedovoljno jasno izrečeno kad slušate online učitelje slikanja jest da je fotografija sa koje slikate SAMO referenca, te da ne morate slijediti njezinu strukturu i dizajn, već MORATE stvarati svoju strukturu i dizajn. Isto vrijedi i za plein air slikanje. Drugim riječima, treba cijelo vrijeme biti svjestan da niste fotokopirka ni skener, već unosite sebe, svoje oko i svoj mozak.
Neka dobra pravila pri dizajniranju umjetničkog rada su:
– skicirajte igrajući se masama vrijednosti dok ne dobijete željenu kompoziciju,
– odlučite o općim karakteristikama dizajna – svjetlina, raspored, moguće sheme boja općenito, ne slijedite boju fotografije ili tzv. lokalnu boju,
– određite najtamniju i najsvijetliju tonalnu nijansu, pa shodno tome potom i boju (darkest darks and lightest lights),
– imajte na umu da se ne slijedite postojećih vrijednosti fotografije, već stvarate uvjerljive i atraktivne vrijednosti slike, možete napraviti promjene u skladu s vašim dizajnom,
– unaprijed razmislite o korištenju prigušenih boja i izlomljenih boja (više u teoriji boja),
– pravilo trećina: ne, ne treba vam zlatni rez da bi vaše slike bile privlačne. pravilo trećina je dovoljno za određivanje strukture i izbjegavanje postavljanja horizonta ili središta interesa u sredinu te utvrđivanja što je gdje.
William Wendt: Huddled Houses (image is in the public domain) – Nevelika slika, možemo ju smatrati pravom slikarskom studijom. Wendt je ovdje posegnuo za trijadskom shemom sekundarnih boja, što je vrlo često u pejsažnome slikarstvu. Jednostavna kompozicija i ugodan razmještaj masa. Rezultat: prikaz mirnog ali živopisnog mjesta.
Dizajn je vrlo složen proces. Ima puno elemenata, zahtijeva dosta znanja, pripreme, rada. U biti, dizajn je taj korak koji će prenijeti ono što vi vidite gledatelju vaše slike. U mjeri u kojoj se taj transfer odigra vješto, uz postizanje harmonije i uvjerljivosti, doći će do uspjeha slike.
Dugo sam i tjednima razmišljao recimo zašto ljudi s oduševljenjem gledaju slike Vincenta van Gogha. A odgovor je u biti jednostavan: u prijenosu onogu što je on gledao na platno, on je ostvario harmoniju u svim elementima slike (iako jasno ljudi prvo vide boju), usput dajući i dinamiku (pokret) te samoga sebe, svoj doživljaj. A po svim elementima dizajna koji je tu ugradio, taj je doživljaj svijeta bio snažan i upečatljiv.
Ali, ima tu jedan trik koji moram pojasniti. Je li van Gogh slijedio slikarski proces kako ga ja ovdje opisujem? Ne. On je slijedio SVOJ slikarski proces. Još točnije: on je učio i sagledavao mnoštvo slikarskih procesa koje su razvijali slikari njegova vremena, ljudi s kojima je komunicirao i surađivao. Na temelju tog inputa, on je stvarao svoj slikarski proces koji je rezultirao stilom kojim je slikao.
Drugim riječima, van Gogh je učio pravila, a onda ih savijao, kršio i re-definirao.
Ja ovdje dajem svoj slikarski proces koji koristim trenutačno, koji sada proučavam i koji svakako namjeravam savijati, kršiti i re-definirati kako bih došao do svojega stila slikanja, a koji će nastati kao međuigra procesa i moje osobnosti. I taj stil koji ću kreirati ja ću ustvari onda najbolje naučiti, u biti ću ga prirodno uzgojiti. Uzgojeni vlastiti slikarski stil jest taj pravi slikarski put kojem je osnovni alat vlastiti slikarski proces. Učinite i vi koji ovo čitate jednako tako, na ovaj “organski” način.
Na kraju ovog kompozicijskog dijela opisa slikarskog procesa, valja nam se zapitati: je li ovo dovoljno znanja da bi se slikalo? Je li to dostatna priprema? Može li se s ovom razinom znanja slikati i očekivati uspjeh i napredak?
Odgovor je da i ne.
Zašto da? Pa zato jer iako možda rudimentaran, ovaj proces je baza na kojoj možete raditi, razmišljati, tražiti dodatne inofrmacije i tuđa iskustva. Imati osnovnu terminologiju. Rasti kako raste proces.
Zašto ne? Pa zato jer svatko tko želi uspješno slikati mora poznavati još dosta toga što su inputi slikarskog procesa. Recimo, povijest umjetnosti i slikarstva. Iznad svega – teoriju boja, miksanje. Nadalje, crtanje. Dizajn. Slikarske medije i alate. Pomagala. Ima jako puno toga.
No, proces je kao onaj stožac vašega stoga sijena oko kojega ćete slagati svoja znanja i iskustva. Da vam sve to ne otpuhne vjetar.
No, zapamtite: svaki slikar stoji na ramenima svojih prethodnika.