Dakle, sve je spremno, platno pred vama, boje i kistovi, motiv odabran, idemo.

Naravno, ne.

Svakako ne prije nego naučite kako zapravo početi i voditi jednu sliku. U biti, možete i vi kao ja mrljati i prljati, razmazivati i premazivati godinama prije nego poželite naučiti. Ali, prije ili kasnije ćete shvatiti da bez zanata ništa. I da sva lijepa i vrijedna umjetnička djela ne dolaze iz nasumičnog prljanja i mrljanja, nego iz znanja.

Neki sam dan na Youtube-u naletio na jednog učitelja slikanja, koji uz to i sam ne slika loše, koji objašnjava kako je bitno pet elemenata umjetničke slike:

• kompozicija
• crtež, crtanje
• tonalne vrijednosti
• boje i
• rubovi.

Veli on, tih pet stvari slikar mora naučiti. A kako se najbolje uči? Naravno, slikanjem, kilometražom kista. Tako da možete nastaviti slikati kako želite, a možete usput i učiti, pa svaku svoju sliku raditi na bazi jačanja znanja i iskustva u nekom od ovih elemenata.

Idemo malo pojasniti o čemu se radi kod tih pet elemenata.

1. Kompozicija – gdje je što na slici, ali i puno više od toga. Po meni i prije rada na kompoziciji treba napraviti dosta toga u smislu općega dizajna, odabira motiva. A i sama kompozicija puno je šira od pukoga razmještanja oblika po platnu ili papiru. Ona je ono što razlikuje slikara koji se samo igra sa bojama od slikara koji želi usavršavati svoje slikarstvo prema postajanju majstorom slikarom.

U kompoziciji morate dobiti ideju strukture, pojednostavljivanja, pozitivnog i negativnog prostora, perspektive, definirati centar pažnje onoga tko gleda sliku te kako doći do vođenja te pažnje po platnu.

2. Crtanje – slikanje jest crtanje. I ono ima element perspektive, a u biti je dio izvedbe slike koji spada pod kompoziciju. Kod crtanja je bitno apstrahiranje, uočavanje značajki objekta i načina na koji ćete dati najbitnije linije koje će uvjeriti gledatelja da gleda baš to. Crtanje je prevara, gdje varalica vješto u dvije dimenzije daje oblik iz tri dimenzije i uvjerava gledatelja da gleda u tri dimenzije. I ne očajavajte ako niste izvanredan crtač: prvo je da se sve može naučiti vremenom a drugo je istina da su neki jako dobri slikari bili loši crtači. Vjerovali ili ne.

3. Tonalne vrijednosti – stvar s kojom se pri učenju slikanja ljudi najviše bore. Koliko je nešto svijetlo, a koliko tamno? Kako postići uvjerljiv međuodnos tonalnosti raznih masa na slikama? Zašto kažemo da boje pokupe svu slavu, a sav rad iza kulisa obave tonalne vrijednosti? Kako razviti osjećaj da umjesto boje vidimo svjetlo? U ovako danom rasporedu elemenata, tonalne vrijednosti ili vrijednosti masa svakako su najznačajniji element koji presuđuje uspjehu slike.

4. Boje – I tu dolazimo do teorije boja koja nadograđuje tonalne vrijednosti, ustvari, sadrži te vrijednosti. Boja se iskazuje kroz tri elementa: sama boja (crvena, zelena, žuta itd.), njezin intenzitet (chroma) te njezina vrijednost (koliko je tamna ili svijetla). Na ta tri parametra, slikar miješa boje jer ne slika bojom direktno iz tube. Slikar s uznapredovalim znanjem može razviti sve moguće boje iz crvene, plave i žute, pomažući se crnom i bijelom za tonalnost. Isto tako, postoje dodatni elementi koje treba uzeti u obzir kod boje: tople i hladne boje, utišane i razbijene boje, a i sam klasični kotač boja može zavaravati slikara kod miješanja boja, tako da je dobro ući duboko u teoriju boja (primjer: miks crne i žute daje zelenu). Konačni rezultat primjene boja treba biti harmonija cjeline.

5. Rubovi – Koncept koji dolazi s iskustvom slikanja. Dakle, radi se o rubovima između tonalnih masa vrijednosti, najviše onima koji su vidljiviji, a to su oni kontrastni, gdje je razlika u tonalnosti veća. Tu slikar može primijeniti dva osnovna načina: oštar ili zamućen rub, a uz to postoji i niz drugih trikova, kao korištenje komplementarnih boja, unošenje treće boje, međuboje, pa čak i oslikavanje ruba crnom bojom, dajući nešto kao crtež unutar kojega dajemo plohu i oblik.

Dakle, sve ovo treba pripremiti prije slikanja i potom izvoditi tokom slikanja. Čini se kompliciranim, ali nije komplicirano, još je kompliciranije od toga. Postići majstorstvo u slikanju znači prvo dobro naučiti pravila, iskustvom ojačati kvalitetu izvedbe, pa onda kršiti pravila te čak samu izvedbu napraviti tako da se doima nemarnom i rutinerskom. No do tog nivoa treba doći.

U sljedećem nastavku dati ću malo kompliciraniji pregled slikarskog procesa. Jer, slikanje je proces, od ideje do konačnog djela. Ništa se tu ne odvija slučajno te “inspiraciji” i “talentu” hvala, nego je naporan i promišljen rad. Svaki slikar stvara svoj slikarski proces koji onda živi u simbiozi sa njegovim slikarskim stilom. Stil izvire iz odabranog procesa, on može biti naučen, izmišljen, a proces se prilagođava odabranom, naučenom stilu.