Slikarski proces 1 - Uvod
Kako započeti proces slikanja? Kako se pripremiti za slikanje jedne slike? Što je uopće slikarski proces?
Slikarski proces su sve radnje od ideje stvaranja jedne slike do stavljanja vašeg potpisa na završeni rad. No, ima i bolja definicija o čemu se radi: slikarski proces je sve ono što će jamčiti da će svaki puta kad slikate završni rad biti uspješan. Bez obzira što slikate, čime. Drugim riječima, bez procesa – ništa. Zaboravite one slike u kojima pred praznim platnom slikar opsjednut inspiracijom manijakalno miješa boje i mlati kistom po platnu, a pri tome na platnu magično nastaje remek djelo.
Posebnu lošu uslugu slikarima početnicima napravili su oni filmići po društvenim mrežama gdje neki mađioničar doslovce s kantom zalijeva bijelo platno, potom malo mlati nekakvim povelikim alatima po tim proljevima, da bi nekom magijom odjednom nastala sasvim izvanredna slika, djelo genija, kako je to lako, fantazija. E, a kad ću ja tako?
Kao prvo, te su stvari pomno pripremljene, možda snimane više puta, a mnoge su stvari izostavljene da bi vi dobili sasvim krivu, iskrivljenu predodžbu o slikanju. Kao drugo, to su uvježbane šeme koje ne nastaju na licu mjesta, već su pomno pripremane i uvježbavane, a taj slikar uglavnom ima samo taj motiv koji je savladao, za drugi opet mora uvježbavati. I treće: slikar jest koristio slikarski proces, samo vam on nije prikazan.
Ovdje ću napraviti pregled slikarskog procesa koji ću kasnije detaljnije pojašnjavati, korak po korak. Evo sheme svega onoga što se radi PRIJE samog slikanja.
I sve se to mora odraditi, bez obzira slikate li:
– u studiju po fotografiji,
– plein air, dakle vani pred samim motivom ili
– iz imaginacije.
Bez kompozicije slike biti neće. No, što je zapravo kompozicija?
Da jako pojednostavim cijelu priču i desetke kompozicija koje su teoretičari našli kroz posljednja dva stoljeća: kompozicija je kako ćete razmjestiti stvari po platnu, baratati masama tonalne vrijednosti tako da slika bude harmonična i da ima slijed kojim oči idu po platnu sve do centra interesa slike. Ili, još bolje, sve na slici može biti mahom horizontalno ili mahom vertikalno, pa ako toj harmoniji dodate dubinu, eto nam dobre kompozicije. Često je to povezano sa tonalnim kontrastima gdje se mase dodiruju ili pak sa praznim, negativnim prostorom slike. I sve to da bismo proizveli iluziju trodimenzionalnosti na dvodimenzionalnom platnu, a onda i transferirali neki osjećaj, neku atmosferu, neko iskustvo.
Ona prva dva elementa koja svi odmah vide gledajući sliku – motiv i boje – nisu toliko važni koliko vam se čini. U slikarskom procesu oni dolaze tek u treću ladicu, iza kompozicije praćene strukturom i dizajnom. Dakle, sam slikar vidi svoj slikarski pothvat potpuno drugačije od njegove publike. On kao da cijelu stvar okreće naglavačke, dok ju zapravo postavlja na pravi put.
U svakoj umjetnosti je često tako. Kad gledate film, vi nećete vidjeti scenarista koji je sve to prvo morao napisati. U kazalištu uopće ne vidite više od pola ljudi koji su sudjelovali u stvaranju neke predstave. Ali, možete reći je li film dobar ili loš, je li predstava dobra ili loša. Tako je na kraju i sa slikom.